Transilvanija je, shvaćam to valjda po stoti put, čudan dio Europe i svijeta. Povod što tako kažem je podatak da je 1576. godine u Mediașu Stefan Báthory izabran za kralja Poljske. Transilvanija je danas dio Rumunjske, a Poljska joj nije ni susjed, niti dvije države imaju ikakvih posebnih sličnosti i veza. Onda su, međutim, Mađari, kojima pripada i velikaška obitelj Báthoryja, vladali i Transilvanijom, a Stefan se 1576. oženio kraljicom Anom iz poljsko-litavske dinastije Jagelovića i, nadvladavši rivala Makimilijana II., cara Svetog Rimskog Carstva, postao jedan od najuspješnijih poljskih vladara.

O tome, eto, razmišljam dok koračamo ulicama Mediașa, danas mjesta s manje od 50.000 stanovnika, poprilično nebitnog i u Transilvaniji, kamoli u Mađarskoj ili, pak, u Poljskoj, gdje je malo ko i čuo za grad 55 kilometara udaljen od županijskog sjedišta Sibiua.

Mediaș će mi, iako ga nisam izrijekom spomenuo, biti u mislima i za nedavnog gostovanja u podcastu „Imam ideju“, kod kolege Miljenka Buhača. Tada rekoh kako volim gradove s velikim pješačkim zonama, jer mi se u onim drugačijim može desiti da me zamišljenog i odsutnog, dok neoprezno gazim ulicama zvirljajući i tamo i amo, lupi auto. Mediaș je, naime, upravo takav grad pa ako želiš vidjeti atraktivna, stoljećima stara zdanja, moraš „sto puta“ preći preko ulice. U Mediașu su to formulirali kao dopadljiv spoj starog i novog, ali im to ne priznajem; neka starog na jednoj, a novog na drugoj strani.

„Civitas Mediensis“, kako je bilježen latištinom, sačuvao je, ponešto u boljem, ponešto u neprepoznatljivom stanju, poprilično od nekadašnjih čak 17 kula i bastiona, razbacanih i sim i tam, a moćni sedam metara visok zid nekadašnje utvrde poslužio je da se paralelno s njim gradom ispruži najprometnija gradska ulica.

M.J. | Bljesak.info / Forkešova kula uz gradski zid

Ali hajdemo redom. Dolaznike, pa tako i nas dvoje, na ulazu u grad najprije dočeka najveći rumunjski pjesnik Mihai Eminescu. Nema iole većeg grada u Transilvaniji bez njegove biste pa što bi Mediaș bio izuzetak. Prolazimo potom pored grkokatoličke crkve Uzašašća koju, kao i neke u okolnim mjestima, nazivaju „Bob crkvom“, jer ih je svojim troškom podigao biskup Ioan Bob. Ova je iz 1826., ali se i s gotovo 200 godina drži sasvim dobro, što znači da grkokatolici još uvijek predstavljaju značajnu zajednicu. Do središta se izmjenjuju ohrndane, zapuštene kuće i neke koje su, kao Kuća de Locuit, iz 17. stoljeća, obnovljene tako temeljito i u živim bojama da, barem meni, više ne predstavljaju nikakvu starinu.

Kad se dođe u grad veličine Mediașa najbolje je napraviti krug autom, fino vidjeti gdje je što, naći parking i sjesti na kavu, ali ne bilo gdje već na neko lijepo mjesto. Ovdje je to simpatična kavanica tik do Kovačke kule, uz Zidarsku, Forkešovu i onu iznad Kamenih vrata, najbolje očuvanu. Barok, 16. stoljeće, iznad kanala Mlin kojim je voda iz potoka Moșna dovedena u grad. Pod krovom se fino vide puškarnice i otvori za zalijevanje smolom, vrelom vodom i sličnim „oružjima“, a za oko posebno zapinje detalj na južnom pročelju, kitnjasti potpis majstora koji su je 1641. obnovili, nekih Mihaela i Martina Petrija. Kavanica se na kulu naslonila sa stražnje strane, ali je pročelje uza samu glavnu cestu pa je nemoguće snimiti kulu bez automobila u kadru.

Prolazimo pored gradske bolnice; kakva je, pomislio bi čovjek da je vijećnica. Začas nas evo pred gradskim zidom. Izbliza ga je nemoguće fotografirati, pogotovo ako se želi kompletna slika, s Forkešovom kulom „zalijepljenom“ za zid. Ne nađoh podatak koliko je visoka, ali se – drugačije ne bi išlo – moramo odmaknuti sve do pravoslavne katedrale, s druge strane ceste. To je ono kad idem na jednu stranu, a pogled mi ostane na drugoj. Kula je podignuta na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće, točnije od 1494. do 1534. do 1880. je na njoj stajao sat, ali je neko procijenio da je suvišan. Šteta, bila bi još ljepša, mada joj ni ovako ne fali ljepote; krov tipični tvrđavski, piramidalan i posve strm, a pri zemlji masivna rešetka koja se noću spuštala pa je putnicima koji zakasne valjalo čekati jutro da bi ušli u grad.

M.J. | Bljesak.info / Pravoslavna katedrala

Kad smo već pred crkvom, ući ćemo. I nećemo se pokajati. Kako su u Transilvaniji stoljećima dominirali evangelisti te katolici, i oni grko-, a i oni rimo-, katedrala svetih Arkanđela Mihaila i Gavrila je, iako izgrađena između 1929. i 1935., jedna od najstarijih transilvanijskih pravoslavnih crkava. A kad su ovdašnji pravoslavci već odlučili graditi, nisu htjeli bogomolju za nevolju već „pravu“ crkvu. Osim što je baš-baš velika, našla se i na zgodnom mjestu, pa se dva tornja visine četverokatnica vide bilo gdje iz grada. Usto je razmjerno malom gradu, koji se ponajviše diči gotikom, ali i renesansom, neoklasicizmom, barokom, pa i secesijom, dodan i bizantski stil. Ponutrica joj je oslikana „od do“, i to po jednom od najpoznatijih ovdašnjih živopisaca, Gheorgheu Belizarieu, a osim za svetitelje, našlo se mjesta i za neke od nacionalnih velikana iz povijesti Rumunja i Rumunjske. Dvorište joj krasi nekoliko prilično nadrealističkih svetačkih kipova i prilično originalna kapelica-oltar.

Vraćamo se prema Forkeš kuli i tvrđavskim zidinama, da vidimo čega ima s druge strane. Ulaz kroz kulu vrlo dubok, ni najjači srednjovjekovni ovan, ono oruđe za probijanje utvrda, ne bi ga ni pošteno načeo. Iza zida, koji je u neko doba postao samo ukras, prazna ljuštura, kavanice, kućice i jedna nevjerojatna slika, knjižnica na otvorenom, vlasništvo „Mediensis bara“. Knjige su u dva duga reda nanizane uza sami zid utvrde, ispod drvenih platformi kojima su se stražari i, kad zagusti, branitelji penjali na najvišu razinu utvrde. Ovakvu sliku ne vidjeh, eto, nigdje na uljuđenom zapadu, koji pršti i puca od brige za kulturom, nego na istoku, koji je, doduše, po ondašnjim političkim, a ne zemljopisnim kriterijima, također bio zapad.

Uskom kaldrmom se penjemo salutirajući generalima i zrakom bačenim poljupcima ljubeći ruke biskupima što nas znatiželjno i drčno promatraju sa zidova. U jednoj od kuća, kaže spomen-ploča, živio je pisac Mihai Axente. Kroz park ćemo pa prema evangeličkoj crkvi svete Margarete Antiohijske; šareni toranj, čiji sat, osim vremena, pokazuje i mjesečeve mijene, još izdaleka nas neodoljivo mami. Dok ga fotografiram, ispravljam foto-aparat, a nikako ga podesiti. Naknadno ćemo doznati da je toranj još od malo nakon gradnje malkice, jedva primjetno nagnut, zbog čega ga ovdje uspoređuju s Kosim tornjem u Pisi.

Crkva je zatemeljena 1460., narednih 70 godina, do 1551., zidana u gotičkom slogu, a kao i brojne druge transilvanijske, ujedno je predstavljala i najjaču točku gradske utvrde. Školski, Gospin, Knjižnični i Krojački toranj bili su jamstvo sigurnosti grada, a na možebitnu opasnost upozoravao je, i to danonoćno, gradski trubač. Kazna za njega, ako bi propustio zatrubiti ili se usudio puhnuti u trubu 'nako bilo je bacanje s nekog od tornjeva, visokih 68,5 metara. Kako se ono kaže: stisni pa pisni :) Otud i naziv Trubačka kula, na njoj drveni kip trubača, a u prizemlju i istoimeni kafić „Turepitz“, što bi doslovno značilo nešto kao Vrata tornja, ali u malo slobodnijem prijevodu „Toranjski trubač“. Inače su povod izgradnji utvrde oko crkve bili pljačkaški upadi Osmanlija 1438., kada je znatna oštećenja zadobila i crkva.

M.J. | Bljesak.info / Knjižnica :)))

Od ulaza u crkveno dvorište do ulaza u crkvu pravi je labirint tunela, prilaza i stepeništa pa se posjetitelj u nekom trenu poboji da će se, umjesto pred krstionicom i oltarom, naći u zatvoru. Ne bi čudilo, ima ovdje i toga, čak je i vladar Vlaške Vlad Țepeș, svima znan kao Drakula, bio zatočen baš ovdje nakon sukoba s jačim od sebe (i od pola tadašnje Europe), ugarskim kraljem Matijom Korvinom. Inače se crkva ponosi brončanim raspelom iz 1370. i brončanom krstionicom iz iste godine, najstarijom u cijeloj Rumunjskoj, kao i oltarnim triptihom nastalim između 1480. i 1490. I da, u ovoj crkvi je transilvanijski princ Stefan Báthory izabran za kralja Poljske.

O tornjevima, crkvenim i ostalim po gradu, moglo bi se do sutra. Rotari kula, građena od 1480. do 1534., odavno je u privatnom vlasništvu, Krojačka kula je 1616. uklopljena u gradsku vijećnicu, a Gospina kula je u doba kad bi Transilvaniju poharala kuga služila kao kapela za gradsku elitu. Spomenuta je kula, sa sobom za mučenje, bila i poprište mučeničkih smrti katolika koji su odbili prihvatiti luteranstvo. Pogrebni toranj vezan je za rodnu kuću Stephana Ludwiga Rotha (1796. - 1849.), humanističkog mislioca, povjesničara, učitelja i saskog luteranskog pastora, sudionika Revolucije 1848. na strani suprotnoj Ugarskoj. Lajos Kossuth mu je obećao pomilovanje ako se preda, a onda ga je njegov sud osudio na smrt i strijeljao. Pokopan je u Mediașu, a ispred nekadašnje gimnazije, osnovane 1604., danas liceja koji nosi upravo njegovo ime, stoji njegova bista. Na zidu banner studentskog projekta „Erasmus“ sa zastavama Njemačke, Rumunjske, Hrvatske i Europske Unije. A pogrebni toranj nekad je doista bio u vlasništvu ovdašnjeg pogrebnog društva. Kako je ta nekad izuzetno cijenjena profesija vremenom ostala u drugom planu, kulu je kupio ceh remenara, da bi u 19. stoljeću, jer je u njoj napravljeno gradsko skladište slanine, postala znana kao Kula slanine.

M.J. | Bljesak.info / „U Božjem oku“

Divimo se baroknoj Kući Schuller, a još više Kući Schuster, na čijoj fasadi i danas stoji veliki ukras, nekadašnji naziv ljekarne „U Božjem oku“. Schusteri su bili ljekarnici, a ljekarna je u kući djelovala sve do 1949., kad ju je od vlasnika, isto kao što je rađeno i kod nas i drugdje u komunističkim zemljama, „narodna vlast“ otela od vlasnika. Zanimljivu priču krije i franjevački samostan, osnovan nekad prije 1444., kad se prvi put spominje. Za srednjovjekovlja je bio pod zaštitom svete Elizabete Tirinške, koja je, međutim, bila nemoćna pred luteranskom najezdom, pa su franjevci 1556. godine protjerani iz Mediașa. Izgledalo je zasvagda, ali je samostan, nakon uspostave austrijske vlasti, 1772. vraćen franjevačkom redu.

U romanu o Drakuli irski pisac Bram Stoker spominje da je na grofovom vjenčanju služeno „ono zlatno vino iz Mediașa“, ali to saznasmo naknadno i ne probasmo. Grad ipak napuštamo zadovoljni viđenim. Uostalom, kad se neki grad prvi put spominje još 1267. i kad je prva njegova škola otvorena još 1586., nema tu dvojbe vrijedi li. Rijeka Târnava Mare jedina pamti sve, kao što i žitelji Mediașa pamte poplave iz 1970. i 1975., a mi ćemo zauvijek zapamtiti ovo što vidjesmo. In medias res, kaže ona prastara latinska, ali može i inačica In Mediaș res :)